Gospođa Biljana Handžo već godinama unazad vrlo aktivno učestvuje u kulturnom životu Konjica. Od djetinjstva i  mladosti, gdje je bila aktivna u dječijem horu Djevojaka sa Neretve, pa sve do danas, kada je direktorica Osnovne muzičke škole “Rezonanca”. Učenici “Rezonance” u posljednje vrijeme su vrlo zapaženi kako na koncertima, tako i na takmičenjima, odakle se redovno vraćaju sa osvojenim nagradama. O svom angažmanu u kulturi, ali i o Muzičkoj školi, za konjic.live govori gospođa Biljana Handžo.

“Teško je odrediti godine kada sam ušla u kulturu, ili kada je kultura ušla u mene. Mogu se vratiti u taj pluskvamperfekt svog života,  u davnu prošlost. Mama i tata su imali običaj da mi čitaju priče, nas tri sestre smo od toga pravile predstave, pa tu su i prvi koncerti na koje nas je tata vodio, od toga je sve krenulo. Konjičko kino je već šezdesetih godina bilo zaista poznato i tu su dolazili značajni muzičari i održavali svoje koncerte. Već tada kreće taj prvi susret sa tom  umjetnošću, što će se kasnije nastaviti u dječijem horu Djevojaka sa Neretve, nakon toga hor Djevojke sa Neretve, pa sam prešla u pozorište. Nisam nikada glumila, ali radila sam opet taj muzički dio, gdje smo imali bend, moji najdraži prijatelji iz tog perioda,Dragan Andrić pokojni, zatim Emil Bakoš, koji je do dana današnjeg u muzici, i tako dalje. Hor Djevojke sa Neretve se pred rat gasi, zadnjim nastupom u Hrvatskoj, Pakrac. Tako se sva ta aktivnost ugasila, a ja sam 1992. godine, sa početkom jeseni otišla u Francusku. Imala sam namjeru ostati tamo, jer sam Francusku uvijek percipirala kao moju drugu zemlju i moja finalna želja bila je biti, živjeti i raditi tamo. Tamo sam ostala kod moje ujne pokojne, gdje sam joj došla kao divni drug u samoći, pošto je njen sin živio u Parizu. Međutim, kako se kaže, čovjek snije, Bog određuje, i tako  sam se i ja opet vratila u Konjic. Nije bio pravi momenat da budem u Francuskoj pošto su moji roditelji, suprug i sestre bili u Bosni.”


Kultura je u Konjicu živjela i u ratno vrijeme:

“Pošto sam prije rata dugi niz godina radila u Općini, opet se vraćam na to radno mjesto. Tadašnji načelnik me vidio na balkonu, da sam se vratila i rekao mi da dođem na posao. Tada sam uzela kulturu i povremeno radila poslove prevodioca. U jednom momentu, početkom 1995. godine, rekla sam načelniku da ću pozvati djecu koja su do rata pohađala muzičku školu, da vidimo ko još uvijek ima instrumente, ko ih je sačuvao. Razmišljala sam kako će ta djeca biti uništena i željela sam da ih okupim. Načelnik nije bio za to, upozoravao me je na to kako bi neko mogao nastradati. Obavezala sam  se na to da ću ih čuvati, a već tada sam sa našom rahmetli Ćosić Mirsadom organizovala izložbe, željele smo urediti galeriju u Narodnom univerzitetu koja je bila srušena. UNHCR mi je donirao novce za obnovu galerije. Bilo im je čudno, u tim momentima kada svako traži brašno i ulje, da neko traži da se opremi izložbeni prostor. Ta galerija se popravila i mi smo imali izložbu. To je za rahmetli Mirsadu bio izazov, u smislu da ju je zanimalo hoće li se djeca odazvati. I jesu, djeca su se uključila u aktivnosti. Objavili smo na Radio Konjicu da dođu djeca koja imaju instrumente, i tu se pojavio pun hodnik djece sa gitarama, harmonikama i flautama. Tada sam znala da ta djeca moraju da žive, da mi moramo raditi nešto sa njima, i  počeli smo raditi onako kriomice u Narodnom univerzitetu, sastajali smo se da bi oni obnovili svoja znanja i vještine na instrumentima. I to su sada odrasli ljudi, njihova djeca su sada kod mene u muzičkoj školi. Djeca su obnovila svoj repertoar i onda smo zakazali i prvi koncert 30. oktobra  1995. godine. Ratno stanje je još uvijek trajalo, a u kino-sali je bilo toliko gledaoca, i svi su skandirali kao da je Igman igrao. Bilo je božanstveno, djeca su svirala Baha, Mozarta i zaista je to bila jedna vrlo emotivna situacija. Nismo stali na tome. Nakon potpisivanja Dejtona odlučili smo uraditi novogodišnji program, moj pokojni tata je  bio Deda Mraz, imali smo i puno poklona. Skupljali smo poklone po našim prodavnicama, koje su bile srušene. Imali smo tri predstave, i mnogo paketića, poklona. Desila se situacija da su vojnici došli sa položaja i kažu da su čuli da se djeci dijele pokloni. Kazali su da, ukoliko njihova djeca ne dobiju poklone, biti će belaja. Ja više nisam imala ništa, sve smo na dvije predstave podijelili. Nisam znala šta da radim, zaprijetili su. I zaista, djeca kreću prema kinu, a mi smo se našli u neobranom grožđu. Ja stojim iza stejdža, i Selma Džumhur – Hadžihuseinović mi prilazi i govori kako su došli neki ljudi, stranci  i da žele da razgovaramo. Oni su vozili konvoj iz Norveške i  vozili su konvoj poklona “Djeca djeci”. Kažu da su i ranije prolazili kroz Konjic, ali da ranije nisu vidjeli ovoliko djece na ulici. Od cijele priče sam čula samo pokloni, “Djeca djeci”. I zaista, dođe nama tu kamion poklona, zamislite. I onda, kako ne vjerovati da postoji nešto?! Rat se završava, i ulazimo u period gdje razmatramo šta dalje činiti. ”

Uskoro će nastati i vrlo uspješan projekat, Muzička škola “Rezonanca”:

“Negdje 2000. godine,sastale smo se mi nekadašnje Djevojke sa Neretve, sa  namjernom da popijemo kaficu i počele smo malo i pjevušiti. Sa te kafice krenulo je da se organizuje nekakvo udruženje i hor, da bi taj hor napravio krasne stvari, Vokalni ansambl “Rezonanca”. To Udruženje je i sada aktivno. Prije nekih, otprilike sedam godina,  pokrenula sam dječiji zbor. To je zaista krasna stvar. Njihov prvi nastup je bio 14. marta 2014. godine, skupa sa “Rezonancom”. Puno dječaka i djevojčica se tu uključilo. Te 2014. godine u junu, gospodin Luka Rajič, naš Konjičanin, poznati biznismen koji je davno otišao odavde,ali nije zaboravio svoj grad, odlučuje se da mi ispuni jednu želju. Upitao me da li bih pokrenula neki glazbeni centar. Kao da je znao da je to moja želja još odavno, da imam muzički centar. On je dao dio sredstava da se kupe instrumenti, dao nam je odriješene ruke da se kupi šta nam treba. Dobili smo i jedan prostor unutar Narodnog univerziteta.  Te prve godine upisali smo u Muzičku školu četiri učenika, na gitari i na klaviru. Eto krenulo je sa ta dva učenika. Sljedeće godine dolazi  Denis Avdić iz Jablanice, vrlo talentovan dječak i dolazi još djece. Sve je išlo nekako lagano, planirano, nismo radili ništa ishitreno. Evo, sada  u augustu su tačno dvije godine otkada je škola upisana u Sudski registar osnovnih škola na području HNK. ”


“Za ove dvije godine se desilo toliko dobrih stvari, da ne biste vjerovali. U školi imamo učenike iz Jablanice, nakon Denisa stiže i Luna Manigoda, zatim Ema Begović, Amar Hondo i Zina Ivković. Tih 5 učenika iz Jablanice su tako dobri, ne bih da ih izdvajam, ali evo Denis je završio dva razreda za jednu godinu. Luna Manigoda je i maturirala ove godine, Ema već odavno osvaja nagrade na takmičenjima. Prošle godine na koncertu Simfonijskog orkestra u Mostaru učestvovale su Mejrem Žiko i Zina Ivković. Onda je došla korona i nekako su te aktivnosti malo usporene i odgođene. Zatim kreće ova školska godina, koja je zaista čudesna. Učenici i profesori su tako motivirani, Adis Vuga i Emela Osmančević koja predaje klavir i solfeggio, prof. Benjamin Harba gitara, prof.  Emir Bećirević gitara, prof. Lidija Čović violina –  oni tu školu osjećaju na jedan poseban način, te emocije prenose i na učenike.Ostvarena je zaista odlična konekcija između profesora i učenika. Osim obaveznog plana i programa koji se mora raditi oni učenicima daju potpunu širinu da izaberu kompozicije, što se pokazalo kao jako dobra stvar. Uprkos koroni, kompletan plan i program je završen, ove godine smo uradili i četiri prava koncerta. 15. juna smo izveli djecu na ulicu, bio je koncert violina. Što nije nimalo lako, zvukovi su razni, od auta, šumova, fontane, glasovi.. No, uprkos tome, koncert je bio božanstven, učestvovala su djeca od prvog i petog razreda. Imali smo i završni koncert, pri dodjeli diploma, gdje su učestvovali najbolji. Što su najbolji? Jer su sa Federalnog takmičenja donijeli u našu školu pet nagrada. Jedno prvo mjesto, Ema Begović klavir, drugo mjesto, Luna Babić klavir, Žiko Merjem je drugo mjesto violina, Rijad Kadić drugo mjesto violina i Zina Ivković treće mjesto violina. Pet nagrada za jednu tako malu i mladu školu je nešto što je premašilo naša očekivanja. Toliko smo bili sretni. Kada vidite da neko drugi to cijeni, to je i djeci poticaj i da rade i da vježbaju. Ponosna sam na sve, a posebno na profesore, koji su toliko posvećeni i ulažu u tu djecu zaista svaki sekund svog vremena. Maksimalno su posvećeni djeci. Uspjeh je i iz jedne generacije izvući jedno talentovano dijete, koje će nastaviti dalje, a mi to već imamo. Naša učenica Ajla Husić je maturirala klavir, upisala je sRednju muzičku školu u Sarajevu i tu je najbolja učenica. To je veliko priznanje za našu školu, ona ima sve petice i to je dokaz da se radi dobar posao ovdje. Posebno veliku zahvalnost  izražavam i roditeljima na ukazanom povjerenju, posebno roditeljima koji dolaze,recimo, iz Jablanice ili mjesta koja su udaljena od centra Konjica. Djeci nastojimo otvarati širinu i mogućnost,da ako ih život odnese negdje drugo, da imaju znanje kao da su muzičku školu završili negdje u svijetu. Oni svi mogu čista obraza reći da su završili Muzičku školu “Rezonanca” u Konjicu, što se kriterija tiče.”

“Za sve to lijepo što ova djeca pokazuju, gospodin Rajič ih je pretprošle godine nagradio jednim putovanjem. Cijela škola, nas 70, išli smo u Ženevu. Zakupio je cijeli dio hotela za nas, organizirao je brojne izlete po Ženevi za nas, a ono što je najzanimljivije je da gospodin Rajič ima  tvornicu čokolade u centru Ženeve.  Kruna tog našeg putovanja bio je koncert u dvorcu gospodina Rajiča, on živi u dvorcu koji je pripadao Napoleonu i on je kupio taj dvorac. Tu je djeci priređena jedna  potpuna bajka.”

Za kraj, naša sugovornica kaže kako je zadovoljna brojem učenika, te se nada da će “Rezonanca” i u budućnosti obavljati dobar posao, kao što je to bio slučaj i do sada:

“Ovu školsku godinu su završila 52 učenika na odsjecima gitara klavir i violina. U junu na prijemnom ispitu upisano je 17 novih učenika i došao nam je još jedan učenik, baš jučer smo obavili razgovor. Dakle, ove godine 18 novih učenika. Novina za ovu školsku godinu je to što smo, s obzirom na povećan broj učenika, angažirali još jednu profesoricu, tako da će prof. Majda voditi teoriju muzike i solfeggio. Što se budućnosti tiče, ja bih bila sretna da to ostane i bude kao što je i sada. Da imamo funkcionalan broj učenika, profesore kakvi su bili i do sada i onda neće izostati ni nagrade i priznanja. “