MALO SELO U PROZOR-RAMI
KAD SRCE PRETEGNE Vratio se na ognjište pradjedova, selo u kojem više ne živi nitko, i ima plan
Hercegovina.info
07.07.2021. 11:57

ramski-vjesnik.ba

Pajići su  selo u općini Prozor-Rama koje graniči s općinom Konjic. Selo je srušeno u ratu do temelja, a stanovnici su protjerani. Ivan Pajić Ćeko izgradnjom farme krava vratio je život u ovo malo selo nakon 28 godina.

Na području iza Komina prema Neretvici na teritoriju  općine Prozor-Rama smještena su brojna sela: Škarice, Banja lučica, Kute, Šćipe, Liska, Krstac, Ivanci, Pajići, Barunčići, Antunovići, Asani, Rolje, Pandže i Raiči.  Zbog teških uvjeta života brojni stanovnici su ova sela napuštali već pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Veliki egzodus se događao i pred sam rat, a najveći i najteži je svakako bio u ratu kada su skoro sva sela potpuno uništena.

Jedno od takvih sela su Pajići gdje su sve kuće i drugi objekti srušeni do temelja, a stanovnici su protjerani. I nakon drugog svjetskog rata Pajićani su bili protjerani na Uzdol u Križ dok su partizani vodili završne obračune s onima koji su se vratili s Bleiburga i skrivali se u blizini sela.

Život ovdje nikada nije bio lagan. Uvijek je to bio život patnje, muke, znoja, suza, krvi, ali i odvažnosti i vjere koja je sve svladavala i nadživjela. Obitelji su bile brojne, djece je bilo u svakoj obitelji od šestero do desetero i više.  Ovdje  su živjele obitelji Pajić, Drljo, Raič, Matić, Barunčić, Stipić i Doljanac.

Tijekom 1993. godine Pajići su potpuno srušeni, a stanovnici su spas pronašli u drugim dijelovima Rame, a od tuda su išli dalje. U selu nije doslovno ostao ni kamen na kamenu. Nakon rata odmah je započelo održavanja misa na groblju, a kasnije i jednom godišnje susreti na Velića (Pajića) brdu. Tražilo se od države pomoć za povratak, no od toga nije bilo ništa. I tako to traje već desetljeljećima sve dok nije ljubav prema rodnom kraju i poslovna inicijativa svladala sve barijere i vratila život u Pajiće.

Čovjek koji vraća život u Pajiće nakon 28 godina

Iz Prozora nas vodi regionalnom cestom R-418b Prozor-Konjic i od skretanja s magistralne ceste M-16.2 nakon točno 28 kilometara stižemo u Pajiće. Od Šćipa do Pajića vodio nas je uski makadamski put za koji je nadležna Hercegovačko-neretvanska županija. Odalte cesta vodi preko Solakove Kule u Buturović polje, a odatle prema Ostrošću i onda na magistralnu cestu M-17.

Povod odlasku u Pajiće je odvažan poduhvat vraćanja života u ovo selo sravnjeno sa zemljom.

Ivan Pajić Ćeko, rođen je 1976. godine u Pajićima u obitelji čija je majka rodila jedanaestero djece, a preživjelo ih je sedmero. Selo je napustio u ratnim godinama, kada su Pajići do temelja zapaljeni. Upitali što ga je to potaknulo da napusti posao i obiteljsku kuću u gradu i čvrsto odluči spasiti jedno malo ramsko selo od zaborava, oživjeti ga. Ćeko je sa svojom suprugom Ivanom dobio dvije kćeri; Andreu koja se upravo sprema na studij nakon završene hotelijersko-turističke škole u Srednjoj školi Prozor, a mlađa kćer Ana je završila peti razred osnovne škole u Prozoru. Njegova obitelj mu je veliki oslonac.  Atmosfera u Pajića pravi je pokazatelj optimizma i podrške. Rođak Mirko Pajić i njegova supruga Katica stigli iz Knina i prave planove o izgradnji kuće u svom selu.

Ćeko je izgradio malu kućicu kako bi imao gdje boraviti. Nakon izgradnje ostaje mu veliki problem priključivanja struje. Pajići su prije rata imali svoju elektro-mrežu preko Konjica i trafostanicu. Budući da je selo srušeno uništena je i mreža. Sada je na redu Elektroprivreda BiH koja treba osigurati ponovno elektro-mrežu. Ćeko se nada da će i to uspjeti riješiti, piše ramski-vjesnik.ba.

Kroz godine je bilo nekih pokušaja obnove kuća u Pajićima, ali se obnova jednostavno nije dogodila. Mislim da je došlo vrijeme da se može pokušati nešto uraditi. Obnoviti dio sela, vratiti život u ovo mjesto. Sve naravno uz rad i bavljenje nečim što ima ekonomsku isplativost”, pojašnjava Ivan.

Ivan je odlučio intenzivno se baviti stočarstvom te je samostalno u Pajićima pokrenuo farmu goveda. Riječ je naravno o kravama, u sustavu krava-tele. Ivan je odabrao angus goveda, eng. Aberdeen Angus, koja se na našim prostorima zovu jednostavnije angus. Dvije su vrste tog goveda, crni i crveni angus. Ivan dodaje: “Odlučio sam se za sustav krava-tele, dakle nema mužnje krava, samo telenje. Ovo je čista mesna pasmina. U investiciju sam ovom prilikom ušao s rođakom Radom Vidovićem. Obiteljski je također vezan uz Pajiće, njegova majka je rođena ovdje. Dugo vremena smo razmišljali o tome što pokrenuti. Najprije je bila riječ o ovcama i kozama, ali eto, na kraju su to bile krave.”

Izgradnja kuće i stvaranje farme

Ivan ističe da je trebalo određeno vrijeme da se stvari poslože, kao i da se dogode određene financije potrebne za realizaciju projekta. S rođakom je dugo vremena maštao da pokrenu nešto na prostoru Pajića. Inače, cijelo ovo područje je jedan ogroman prostor, pogodan za bavljenje stočarstvom.

“Mislim da je bilo također potrebno da i mi kao ljudi sazorimo, a također bi nam bilo žao da se nikada nitko ne vrati u Pajiće i da život ovdje jednostavno prestane. Zadnja smo generacija koja uopće ovdje dolazi. Imamo godišnje okupljanje, kao i okupljanje za blagdan Svih Svetih. Nadam se da će ovaj moj potez, za koji sam dobio puno podrške od obitelji, prijatelja i bivših mještana Pajića, biti povod i drugima da se odvaže vratiti u Pajiće”, govori Ivan.

Ivan je tijekom realizacije svog projekta dobio jako puno ponuda za materijalnu pomoć, mada kaže nam da bi njemu osobno najveća podrška bilo to da se još netko odluči vratiti, ako ništa drugo barem da napravi nekakvu malenu vikendicu. Nada se da postoji još netko, tko preko obitelji, djedova i baka ima želju vratiti se svojim korijenima, od kuda su potekli.

“Kuća je izgrađena vlastitim sredstvima, uz malu pomoć Općine koja nam je ustupila bager jednom prilikom, kojim smo popravili put, srušili jednu staru kuću, iskopali temelje za ovu novu kuću. Iskopali neke stvari da dovod vode i slično. Nadam se da će nam pomoći i drugom prilikom. Reakcije su bile pozitivne, toliko pozitivne energije je stiglo do mene od obitelji, prijatelja i poznanika. Nudila se nekakva pomoć sa svih strana, bio sam ugodno iznenađen”, kazao je Ivan.

Ivan vrlo emotivno svoj rodni kraj opisuje kao svetu zemlju, mjesto na kojem su njegovi djedovi prolijevali krv, suze i znoj

Kako je u razgovoru puno puta spomenuta djedovina i prošla vremena, Ivan je upitan čime su se to ljudi ranije ovdje bavili i što je bilo zanimljivo u ovom kraju.

“Ljudi su se i prije rata ovdje bavili stočarstvom i zemljoradnjom. Zanimljivo, ovo mjesto je bilo poznato po kruškama. Bila je to sorta Jeribasma, nar. jerbasma. Život je bio težak, premalo plodne zemlje, a Pajići i okolica su bili prilično naseljeni. U Pajićima je bilo 14 kuća i 17 domaćinstava. Nekad je selo vrvjelo djecom, a obitelji su nekada imale i po desetero djece” pojašnjava Ivan.

Perspektive za uzgoj angus goveda na ovom području svakako ima. Ivan ističe da je ovo mjesto bogom dano za uzgoj ove mesne pasmine goveda. Ogroman prostor s pašnjacima i prirodnim izvorima, stvoren je za uzgoj angusa.

Sunčana strana

Pajići, a i druga naselja u ovom području na visokoj su nadmorskoj visini. No, ovdje uspijeva sve voće pa čak i grožđe.

“Selo je na sunčanoj strani, zaštićeno od vjetrova. Nadmorska visina je više od 1100 metara, ali ovo govedo je prilagođeno planinskim predjelima. Angus je prilično otporan i na zimu i bolesti. Vidim u svemu ovome ekonomsku opravdanost. Ranije sam bio poslovođa u jednoj firmi, ali sam ostavio taj posao i vratio se tu. Godinama me jednostavno nešto vuklo ovdje. Želio sam i djeci pokazati gdje smo i kako živjeli”, govori Ivan.

Nekada je ovaj kraj bio i pogodan za voćarstvo, što je bilo iznenađujuće za ovu nadmorsku visinu. Bilo je tu vinograda i voćnjaka. Topli zrak struji kanjonom Volujak, kroz Ramu pa sve do Neretve. Osjeti se dašak mediterana.

Tijekom razgovora s Ivanom, uz njega je vjerno svakom stopom i njegova mlađa kćer Ana. Oduševljena je ovim krajem, što je Ivanu još jedan poticaj da ih upozna sa selom. Ovaj kraj nudi miran život bez stresa i ljepotu prirode.

Prodaja teladi je sigurna

Ivanova farma trenutno broji 45 krava. Ženska telad se ostavljaju, a muška prodaju. U planu je doći do brojke od 200 krava. Ivan dodaje:

“Tržište je inače siromašno ovakvim telećim mesom, tako da nemamo niti najmanji problem s prodajom muške teladi. Potražnja je ogromna, mjesečno bih mogao prodati i do 100 teladi. A zanimljivo je da kupci o cijeni niti ne razgovaraju unaprijed, nego se telad najprije utovari, a zatim se pregovara. Svi traže po 20 ili 30 teladi.”

Ivan ima i poruku za sve one koji bi željeli nešto ovako pokrenuti, u čemu je nada i zašto se ne trebaju bojati i biti hrabri.

“Ne mislim nužno da vam je potrebna hrabrost. Ako imate volje i sredstava, sve ostalo dođe s time. Ako ste vjernik, onda će vam sigurno pomoći i Bog. U mom slučaju se sve to posložilo, ali je glavna bila volja. Ovom prilikom bih pozvao sve ljude iz ovog kraja. Cijele Vratne Gore, iz mjesta Ivanci, Uzdola, Banjalučice, Jurića itd. Neka nam se pridruže. Otvorenih ruku prihvaćamo bilo kakvu suradnju. Svatko tko želi oživjeti ovaj kraj, a ujedno pomoći da oživimo ovaj kraj, može biti ulagač. Svi bismo se češće viđali i okupljali”, pojasnio je Ivan.

Supruga je na ovakav potez imala jednostavnu reakciju i rekla Ivanu neka uradi kako želi i misli da treba. Najprije je rekla da će veći dio vremena ipak biti u obiteljskoj kući u Prozoru, ali nakon nekog vremena odlučila je ipak doći i boraviti u Pajićima.